TUŽAN SAM, ALI ODLAZIM PONOSAN I UZDIGNUTE GLAVE: VIR JE DANAS MOŽDA I PRVA ŽUPA U ZADARSKOJ NADBISKUPIJI

NAJOMILJENIJI VIRSKI PASTIR. Nakon osam godina djelovanja na otoku, virski župnik don Tihomir Vulin održao je posljednju misu u župnoj crkvi Svetoga Jurja. Odlazi na novu službu u Posedarje i Podgradinu.

Sinoć je u župnoj crkvi Svetoga Jurja na Viru svoju posljednju misu kao virski župnik održao don Tihomir Vulin. Nakon osam godina službe i djelovanja na otoku, 56-godišnji don Vulin obavio je posao na večernjoj misi kao i inače. Potom je nastavio sa spremanjem stvari kako bi današnja primopredaja službe protekla bez problema. Sve je sinoć izgledalo uobičajeno. Zapravo, samo je tako izgledalo.

- Kuhalo je u meni na misi, ali potisnuo sam emocije. Čovjek mora kontrolirati emocije i pokazati snagu, iako ne bježim od toga da sam tužan. Nije lako, ali odlazim ponosan i uzdignute glave. Dao sam sve što sam mogao i radio najbolje što sam znao. Zavolio sam Vir i postao dio njegove svakodnevice. Znate, Vir je danas jedna od najjačih župa u Zadarskoj nadbiskupiji, možda čak i prva - kaže don Vulin. S virskim svećenikom, rođenim Šibenčaninom s vodičkom i adresom djetinjstva u Dragama, razgovarali smo u dvorištu njegovog, sada već nekadašnjeg, župnog ureda.

Kakav je osjećaj nakon osam godina službe? Vijest da odlazite u drugu župu bila je pomalo neočekivana?

- Takav je naš posao. Nema nekih određenih pravila. Svećenik može ostati jednu godinu u župi, a može i puno duže. U Ninskom dekanatu sam 18 godina, prvo u Vrsima 10 godina, a onda na Viru sljedećih osam. Mislim da niti jedan svećenik nije proveo u jednom dekanatu 18 godina. To je više od polovice mojega svećeničkog života, pa je došlo vrijeme da promijenim sredinu. Mislim da sam još mogao dati Viru, ali ispalo je drukčije.

Gdje odlazite?

U Posedarje i Podgradinu. Tako mi je nadbiskup rekao, što sam naravno prihvatio.

Postoji li radost zbog nove službe?

- Nema tu radosti, tako mora biti. Moram se, naravno, zahvaliti nadbiskupu prvo na činjenici što me poslao u Vir, a potom i na novoj službi u Posedarju i Podgradini. To je moja nadbiskupija, a ja sam Božji pastir. Za nekoliko godina možda će biti neka druga župa u pitanju.

Ispalo je kao što ste u šali rekli: „Nemojte me hvaliti. Odmah će me smijeniti“.

- Da, zaista je tako ispalo. Bolje bi bilo da ste me kudili (smijeh). Žao mi je zbog toga, jer sam na Viru proveo krasnih osam godina. Živio sam za Vir i mislim kako smo na otoku napravili puno toga dobroga; materijalnog i duhovnog. Bio sam dio naroda, svaki dan mi je bio ispunjen, pa sam na Viru bio radostan i sretan čovjek. Upoznao sam također mnoge drage ljude s kojima ću i dalje biti povezan. Zahvaljujem se također svim općinskim strukturama koje su mi uvijek bile na pomoći: Općini Vir, poduzećima Vir održavanje i Čisti otok te Vir turizmu i restoranu Kotarina gdje sam se hranio osam godina. Svi će mi nedostajati.

Po čemu je Vir poseban?

- Vir je zaista kozmopolitska sredina u kojemu postoji suživot ljudi, i to je ono što me na otoku posebno obradovalo. Na Vir dolaze ljudi iz cijeloga svijeta, ali nikad nisam čuo ili osjetio postojanje bilo kakvih trzavica na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Susjede ne biraš, ali ih moraš prihvatiti. Zato sam uvijek govorio kako u svakom susjedu čovjek mora vidjeti Isusa, jer je to naš ispit kršćanstva. Nastojao sam i sâm u svakom čovjeku vidjeti Krista, odnosno ne praviti razliku između domaćih ljudi, Slavonaca, Bosanaca, Nijemaca ili Mađara. Vir je zato specifična sredina i ako ne osjetiš njegovo bilo, kući ideš neobavljena posla. To vrijedi za sve, pa tako i za nas svećenike koji moramo osjetiti bilo naroda te pokušati biti Kristom.

Možete li to malo pojasniti?

- Ako razmišljaš isključivo ljudski, puno puta dolazi do sukoba, ali ako imaš Krista u sebi – onda se taj sukob može izbjeći prihvaćanjem drugoga i drukčijega. Svugdje ima pšenice i kukolja, pa tako i na Viru, ali je pšenica na Viru izraženija. Moja je poruka zato svima koji žive na otoku sljedeća: pokušajte doprinijeti napretku otoka u svakom pogledu. Svatko od nas može biti jedan kamenčić ili kotačić u njegovom razvoju i jedino tako mjesto može ići naprijed. Nitko ne može sam.

Nećete samo Viranima ili virskim vikendašima ostati u lijepom pamćenju, već i mnogim ljudima iz cijeloga svijeta koje ste, primjerice, vjenčali na otoku.

- Bilo je toga puno. Slovaci, Mađari, Nijemci; bilo ih je sa svih strana koji su se odlučili vjenčati na otoku. Mislim da mogu kazati kako Vir ima širinu koju neke druge sredine nemaju. Pakoštane, Biograd, Turanj ili Kali – jednostavno to nemaju. Vir je kada pogledate strukturu stanovništva, zaista Hrvatska i pola Europe u malom.

Ako smijem primijetiti; niste se razlikovali od Virana, pa su mnogi mislili da ste ne samo virski svećenik, već i Viranin.

- To je istina. Živio sam Vir i dao cijeloga sebe. U našem poslu vrijedi ona: „Radio, ne radio, denar dobiješ“. No to nije u mojoj naravi. Zato sam napravio najviše što sam mogao – završio ovu Božju kuću, obnovio crkvu i uredio okoliš. Želio sam ostaviti trag, kako bi onog dana kada otiđem – a to je sada – ostalo nešto prepoznatljivo i vrijedno. Drugim riječima, nisam došao besplatno jesti kruh. O tomu sam puno puta govorio svojim župljanima na otoku, jer svi mi stvaramo sliku Vira. Svi doprinosimo njegovom duhu i stvarnosti: škovacin, svećenik, mesar, liječnik i ugostitelj, ili svi mi u svojim zvanjima i zanimanjima. Vir su ljudi, a ne zgrade, a njegova slika odraz je nas samih. Vrijeme će pokazati koliko sam uspio u svojemu poslu, ali siguran sam kako sam dao cijeloga sebe. Moram također kazati kako je Vir kao mjesto na dobrom putu, odnosno razvija se kao grad. Već sada ima mnoge gradske odlike koje, primjerice, druga mjesta nemaju. S druge strane, nije na Viru došla do izražaja samo činjenica materijalne obnove, već i duhovne. U konačnici, na misama smo imali preko četiri tisuće ljudi. Ljeti postoje Međugorje, pa Marija Bistrica i potom Vir. Nigdje drugdje nema više svijeta. Evo, za Veliku Gospu imali smo na tri mise oko sedam tisuća ljudi.

Jeste li na tu činjenicu mislili kada ste rekli kako je Vir najjača župa u Nadbiskupiji?

- Jesam, ali to nije neko moje opažanje, već statistička činjenica. Izvještaje donosi Glas Koncila. Zato je Župa Vir na dobrom putu da postane jedna od prvih u Zadarskoj nadbiskupiji, iako je to ona već i sada. Po broju ljudi nema jače župe, a svi su ljudi važni.

Vaš je nasljednik na Viru don Jure Zubović. Poznajete li ga?

- Naravno. Vjerujem da će Župa Vir s don Jurom još više napredovati. Želim mu to od srca. Don Jure je s Paga, a dosad je bio župnik u Pakoštanima. Možda imamo različite metode, jer nismo svi isti, ali nam je cilj potpuno isti. Vjerujem kako će se snaći i pronaći u službi na Viru. Vrijeme koje sam ja proveo na otoku, bile su zaista prekrasne godine. Odlazim uzdignute glave, bez afera i ostavljenih problema, a to je danas najveće umijeće.